Sveti Lovreč Pazenatički prekrasan je srednjovjekovni gradić u zapadnoj Istri na uzvisini 202 m nadmorske visine. Udaljen je, ako idemo cestom, od Poreča 12 km, od Limskog zaljeva 7 km, od Baderne 5 km, od Kanfanara 16 km, od Kringe 8 km.
Najstariji podatci o ovom mjestu sežu u pretpovijesna vremena. Naime, u blizini su pronađeni tragovi čovjeka koji je tada ovdje živio u neolitiku i prvom brončanom dobu. Prvotni temelji starih zidina daju naslutiti da se ne radi ni o temeljima iz rimskog, ni iz bizantskog vremena, već sežu u starija vremena. Nešto je više kamenih spomenika sačuvano iz vremena kad su tu vladali Rimljani. Tadašnji nam je naziv mjesta nepoznat.

Tragovi kršćanstva vode nas u rimska vremena. Vjerojatno je tada mjesto primilo ime Sveti Lovreč po crkvi svetoga Lovre koju su kršćani sagradili negdje u blizini gdje se sada nalazi župna crkva svetog Martina. Kasnije se štovanje svetoga Lovre prenijelo u crkvu na groblje, koja je također iz rimskog doba. Sveti je Lovreč bio povezan s okolicom rimskim cestama sve do Lima, Gradine, Vrsara, Poreča, Vižinade, Dvigrada, Pule.

Godine 539. Istra prelazi pod bizantsku vlast. Tada prodiru slavenski narodi. I Hrvati. A 774. godine prelazi u franačke ruke. Sveti Lovreč je dijelio sudbinu ostatka Istre.

Što se više približavamo srednjem vijeku imamo i više podataka o Svetom Lovreču. “Castrum Sancti Laurentii” se spominje 7. kolovoza 1030. godine, kada je porečki biskup Engelmar darovao samostanu svetog Mihovila iz Pule sve oko slavenske ceste kojom se ide u Pazin i Sveti Lovreč.
Papa Aleksandar III. navodi u svojoj Buli iz 3. 4. 1177. godine crkvu svetoga Lovre, a crkva svetoga Martina se spominje 24. 10. 1186. prigodom opisa dvoboja između predstavnika iz Svetog Lovreča i današnje Gradine,zbog spora oko posjeda zemlje.

Neko je vrijeme Sveti Lovreč bio povezan s Pazinskom grofovijom. Istarski razvod spominje na više mjesta komun Satlovrečki i Satlovrečane. Četrnaestog dana nakon što su ujutro bili na svetoj misi, pošli su “gospodin knez i gospodin markez i vsa gospoda na Trnovu loki.” Dalje navodi imena svih koji su tamo došli utvrditi granice, a tu su došli i: “s Satlovreča sudac Valtar i Krlan i Žulijan I Brndardo i Mohor i vas komun…” I nastavili su raditi: “I gospodin Filip Macić govoraše od strani vse gospode komunu trviškom i križanskom da pokažu vsaka stran svoje pravice i pisma i starce ki znaju pravdu i termini i razvodi i kunfini od kuntradi kako van je večera pisano i govoreno…”

U srednjem je vijeku Istrom često harala kuga i druge zarazne bolesti. Stanovništvo je više puta gotovo izumrlo. U takvom je stanju Venecija vrlo lako mogla zauzeti Istru, nakon što su uhode koje su je obišle javile kako je sva opustošena. Sveti Lovreč se podvrgao mletačkoj vlasti 1271. godine.
Godine 1304. Venecija je Svetom Lovreču, koji se do tada zvao Limski, osnovala svoj Kapetanat koji će nadgledati sve seoske (to jest pazenatičke) dijelove Istre, izuzev gradova. Po tome je dobio naziv Pazenatički. Tu je uspostavljeno vojno zapovijedanje sa zadatkom da prati kretanje trupa, brani teritorij, održava red i sigurnost Istre. Kepatanat će trajati do 1394. kada seli u Rašpor kod Lanišća. Sveti Lovreč je u to doba brojio čak do 1200 stanovnika, dok je u Poreču bilo tek oko 670 stanovnika.

Prvi kapetan bio je Marko Soranzo te je on prvi načelnik u vrijeme mletačke vlasti nad Svetim Lovrečem. Tu je vlast obnašao godinu dana. Za obnašanje te dužnosti primao je plaću od 400 mletačkiih lira. Kasnije mu se plaća povećala, ali je tim novcem morao uzdržavati zamjenika, javnog bilježnika, trubača, tri stražara konjanika, dva paža i pet sluga. Budući da je trebao puno puta službeno putovati u Kopar i Pulu, bile su mu stalno na raspolaganje dvije lađe u Limskom kanalu.
Tijekom tog se razdoblja u Svetom Lovreču odvija bujni život. Sva vlast dolazi iz Vencije. Obnavljaju se i podižu zidine s kulama i ulaznim vratima. Zidaju se lijepe zgrade. Vojna i civilna vlast je djelotvorna. Sveti Lovreč dobiva i svoj prvi Statut koji se spominje 1325. godine. Obrt, trgovina, poljoprivreda je na visini. Maslina rađa. No zarazne bolesti, kao kuga, ne štede stanovništvo. Siromaštvo sili ljude da traže bolje uvjete života. Venecija prima novo stanovnštvo – izbjeglice pred Turcima, koje naseljava uglavnom po selima. Novi se došljaci spominju osobito 1558. te 1648. Sukobljavaju se i mješaju dvije kulture: romanska i slavenska.

Učestale bolesti razrijedile su više puta stanovništvo. Uz to bivalo je sve više siromaštva i bijede. Zato nije čudo da su se neki dali na razvratan i razbojnički život. Ovdje je bila granica, a stanovnike uz granicu poticale su i vlasti, bilo s koje strane granice, na otimačinu onima s druge strane.

Onih nekoliko godine, koliko su Francuzi vladali ovim krajevima, kopali bi lokve, gradili ceste i javno vješali ljude uz cestu na koga bi pala i najmanja sumnja za bilo kakvu krađu. Godine 1814. nakon propasti Venecije i nakon poraza Napoleona, Istra dolazi pod Austrijski vlast. U Svetom Lovreču se gasi ona moć i utjecaj koji je imao tijekom dugog srednjeg vijeka. Austrija nastavlja graditi ceste koje su Francuzi započeli.

Godine 1918. nakon pada Austro-Ugarske Monarhije, Istru je okupirala Italija. Za vrijeme fašizma nije bilo lako braniti ni sačuvati svoj hrvatski identitet. Župnik Antun Janko, rođen u ovoj župi, da spasi glavu, bježi u tadašnju Jugoslaviju. Škole su bile samo na talijanskom jeziku. Osim protuhrvatske borbe, putem škole nametao se i protuvjerski liberalizam koji se još žešćim načinom produžio pod komunizmom, a čiji utjecaj i danas, na drugi način, prisutan.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata mnogi Sutlovrečani, u želji da se oslobode fašizma, polaze u partizane. To su bila vremena kad se svatko morao nekamo opredijeliti. I svatko je bio u opasnosti od onih drukčije opcije. Mnogi su se opredijelili za partizane. Stvoren je bio takav mentalitet. Nisu svi odobravali zločine koje je činila njihova strana: jame, ubojstva, vješanja, njemački logori… Takvo su stanje iskoristili bezbožni komunisti koji su se za rata vješto sakrivali pod parolom oslobođenja, a kad su poslije rata preuzeli vlast u svoje ruke, pokazali su svoje pravo lice.

Poslije Drugog svjetskog rata mnogi zbog političke ili ekonomske neizvjesnosti odlaze u Italiju i dalje po svijetu, dok mnogi drugi odlaze u gradove za boljim životom: bilo na rad, bilo u škole.

Župna crkva svetog Martina biskupa, sagrađena u 11. stoljeću, lijepog je bazilikalnog oblika. Krase je lijepi stupovi i na njima imposti na kojima počivaju zidovi srednje lađe. U njoj su freske iz istog vremena ili iz kasnijeg stoljeća. Nakićeve orgulje iz 1735. godine vrlo su vrijedne zbog svoje starine i originalnosti. Nisu u funkciji te im je potrebna restauracija. Glazba je lijep kulturni doprinos jednom kraju. Odavna su u crkvi postavljene orgulje, a svirali su na njima domaći orguljaši sve do najnovijeg vremena.

Limena glazba ima svoje početke u 19. st. Tadašnji župnik Alojz Sekyra sudjelovao je u nabavi instrumenata. Narodni se folklor stalno podržava, a limena je glazba trajno aktivna sve do danas. Osim limene glazbe sutlovrečani svoje slobodno vrijeme ispunjavaju nogometom, boćarstvom, lovom, a djeca u raznim izvanškolskim aktivnostima.
 

Izvor: Istarska Danica 2008.